Kada neko ode iz svoje zemlje, bilo
zato što mora, bilo zato što želi, posle izvesnog vremena ga neminovno obuzme
tuga. Učeni ljudi koji se bave istraživanjima iseljeničkih pitanja, tvrde da se
tuga i nostalgija javljaju posle tri nedelje, pa posle tri meseca i konačno
posle tri godine. Kada se ova tri napada sete prevaziđu, iseljenici postaju
bivši doseljenici i pretvaraju se u domoroce ili takozvane "domaće".
Nostalgija je potpuno iracionalno
osećanje koje vas ščepa kada ga najmanje očekujete. Mislite da je sve dobro,
sve vam odgovara, lepo vam je tamo negde. Onda hodate ulicom grada koji već
smatrate svojim, a iza ćoška vas sačeka neka "vinjeta", neki "déjà vu" iz detinjstva ili mladosti, neki miris
koji vas podseti na sve ono što ste ostavili za sobom. E, iz takvog trenutka se
nije lako iščupati. Taj trenutak može da potraje.
Većina iseljenika, ma koliko se utopila u svoju novu sredinu, godinama i decenijama oseća žaoke sete zbog neke sitnice koja im baš nedostaje. Iako je u novoj, usvojenoj sredini većina stvari obično bolja, organizovanija i naprednija, uvek im nedostaje neka osoba, neki miris, ukus ili vizuelni detalj. Kada iseljenici jednom u par godina posete svoj stari kraj, desi se da ta osoba, taj miris, ukus ili slika nisu više isti, ali parče sećanja uvek ostaje urezano u duši. U mom slučaju to su miris kiše na Balkanu, ukus pite savijače od domaćih kora u limenom plehu i onaj osećaj spokoja i slobode u prolećno predvečerje na školskom zidiću ispod procvale lipe.