Već duže vremena dvoumim se
da li da pišem na temu mode i stila u Vašingtonu. Kada živite u Vašingtonu
neminovno usvojite takozvanu političku korektnost pod kojom se, između ostalog,
podrazumeva da ne osuđujete druge ljude jer su drugačiji od vas, da ne komentarišete
ironično i bezobrazno, da vam na licu ostane urezan izraz blagosti i smeška u očima
i na usnama čak i kada neko uradi ili kaže nešto od čega bi vam inače pala
fioka, da živite u potpunom odsustvu cinizma i zloće. E pa ja to ne mogu! Ne mogu
kada su u pitanju izgled i stil, posebno ženske populacije.
Prvo i osnovno, moj utisak
je da žene u Vašingtonu spavaju i idu na posao u istoj odeći. Jedina razlika
između dnevne i noćne varijante je u tome što se na posao obligatno ide sa
mokrom kosom i u japankama. U krevet se ide suve kose i bez japanki. Nadam se…
Ovde skoro niko ne koristi
parfeme jer su svi alergični na mirise. Jedini miris koji ujutru možete da
osetite kada “doterana” dama prođe pored vas je miris šampona ili nekog
preparata za kosu. Preovlađuju miris jabuke i kokosa. Na prethodnom poslu sam
imala koleginicu koja je svakog jutra dolazila sa mokrom kosom koja je obilato
mirisala na kokos što je mene vraćalo u Mimice kod Omiša 80-tih kada sam se na letovanju mazala “Tropical Blend-om”. Nisam do sada videla nijednu ženu sa frizurom.
Mislim na ono kada je kosa lepo isfenirana, oblikovana gelom ili lakom za kosu
i kada na glavi postoji ono što mi nazivamo frizurom i za šta je jedna seljanka
sa Kalenić pijace pitala jednu beogradsku damu: “Gospojo, jel’ vi to sve glava?”.
Šminka i parfemi mogu da
se kupe u Americi ali ih kupuju turisti i prva generacija doseljenika. Naredne
generacije po pravilu izgube te malograđanske navike doterivanja, šminkanja i
parfimisanja. Najvažnije je šta žena nosi iznutra, da li je dobra u duši,
pametna i sposobna da radi i rađa. Izgled kao kategorija ne postoji. A čak i
kada se posveti pažnja izgledu subotom uveče, to izgleda uglavnom tužno: boje i
stil različitih komada garderobe se po pravilu ne slažu, cipele i tašna ama baš
nikako, i ne daj Bože da neka žena ima čarape na nogama. Mislim na čarape koje
u Evropi predstavljaju modni detalj, koje su vrlo važan deo garderobe. Tanke
kao da ne postoje, grilonke, sa šarom, samostojeće sa čipkom (koje verovatno
nikada nisu stupile na teritoriju SAD – da jesu, proterali bi ih kao skaredne
jer žene koje ih nose nikako ne mogu da budu kreposne supruge i majke), Falke i
Wolfort čarape koje koštaju kao nedeljna potrošačka korpa za četvoročlanu
porodicu.
Amerikanke u Vašingtonu,
osim "vrhunske elegancije", imaju i dva običaja koja me uvek iznova iznenade.
Prvo, tašna koja se nikako ne sme uklopiti sa obućom, obavezno se drži na podu,
u restoranu, u javnom prevozu, često i na ulici dok se neko ili nešto čeka.
Drugo, mlađe dame, kada recimo moraju da čekaju sto u restoranu petkom ili
subotom uveče, elegantno spuste svoja besprekorno doterana tela na trotoar.
Dakle, sednu na ulicu. Vašington jeste jedan izuzetno čist i nezagađen grad,
ali nikada nisam videla da mlade dame u Beču rade to isto iako su trotoari
podjednako čisti.
Eto, morala sam. Ipak sam
ja jedna cinična Beograđanka koja ne može da ne osuđuje druge ljude. Naravno,
ja to samo vama u poverenju. Mada sam sigurna da će neki moji prijatelji i poznanici
koji u Americi žive mnogo duže od mene da mi zamere zbog toga što ja sudim o
izgledu ovdašnjih žena. Ali mi to verovatno neće reći u duhu političke
korektnosti. Čak i ako mi kažu, pozvaću se na Prvi amandman. A ako me kroz
desetak godina sretnete negde u Beogradu kako šetam mokre kose koja miriše na “Tropical
Blend”, u pižami i japankama, recite mi da pročitam ovaj tekst.
No comments:
Post a Comment