Friday, September 12, 2014

Iseljenička seta

Kada neko ode iz svoje zemlje, bilo zato što mora, bilo zato što želi, posle izvesnog vremena ga neminovno obuzme tuga. Učeni ljudi koji se bave istraživanjima iseljeničkih pitanja, tvrde da se tuga i nostalgija javljaju posle tri nedelje, pa posle tri meseca i konačno posle tri godine. Kada se ova tri napada sete prevaziđu, iseljenici postaju bivši doseljenici i pretvaraju se u domoroce ili takozvane "domaće".

Nostalgija je potpuno iracionalno osećanje koje vas ščepa kada ga najmanje očekujete. Mislite da je sve dobro, sve vam odgovara, lepo vam je tamo negde. Onda hodate ulicom grada koji već smatrate svojim, a iza ćoška vas sačeka neka "vinjeta", neki "déjà vu" iz detinjstva ili mladosti, neki miris koji vas podseti na sve ono što ste ostavili za sobom. E, iz takvog trenutka se nije lako iščupati. Taj trenutak može da potraje.

Ono što je pomalo apsurdno je što se takvi trenuci događaju svima, gde god se nalazili. To se događa i onima koji žive u istoj zemlji, u istom gradu, u istom kraju u kome su odrasli. Neki miris, neka ograda, određena boja neba ili određena pesma ih vrate nekoliko decenija unazad. Oni, za razliku od iseljenika, osete samo mali ubod tuge jer misle da će ipak nekako i nekada ponovo doživeti taj isti trenutak zato što se i dalje nalaze na istoj geografskoj širini i koti. Iseljenici, nažalost, nemaju taj tračak nade i priliku da im se desi nešto od pre mnogo godina jer su stotinama i hiljadama kilometara daleko od mesta "zločina". I tako mala seta potpuno nekontrolisano i ničim izazvano naraste u poveću nostalgiju.

Većina iseljenika, ma koliko se utopila u svoju novu sredinu, godinama i decenijama oseća žaoke sete zbog neke sitnice koja im baš nedostaje. Iako je u novoj, usvojenoj sredini većina stvari obično bolja, organizovanija i naprednija, uvek im nedostaje neka osoba, neki miris, ukus ili vizuelni detalj. Kada iseljenici jednom u par godina posete svoj stari kraj, desi se da ta osoba, taj miris, ukus ili slika nisu više isti, ali parče sećanja uvek ostaje urezano u duši. U mom slučaju to su miris kiše na Balkanu, ukus pite savijače od domaćih kora u limenom plehu i onaj osećaj spokoja i slobode u prolećno predvečerje na školskom zidiću ispod procvale lipe.