Tuesday, April 14, 2020

Amerika u doba korone

Teče peta nedelja u tri-četvrt karantinu. Nije totalni karantin pošto u Americi možemo da izlazimo iz kuća kad god hoćemo, ali nas stalno upozoravaju da to ne radimo ako nije neophodno. Pod neophodnim se podrazumevaju nabavka hrane, lekova, odlazak kod lekara (pu-pu, daleko bilo) i rekreacija. Ljudi nose maske i marame preko lica i zaobilaze jedni druge na ulici u širokom luku od šest stopa iliti dva metra. Ovde bi inače bilo protivustavno da bilo Tramp bilo guverneri pojedinačnih država objave policijski čas. Odmah bi nevladine organizacije, borci za ljudska prava i ostali tužili državu i to bi brzo stiglo do Ustavnog suda. Pritom Tramp ovih dana kontemplira da naredi da se svi vratimo na posao za par nedelja jer hoće da pokrene ekonomiju koja je otišla u minus. Ne zna čovek da to ne može da uradi. Misli da je Putin ili Vučić. Može on da naredi, ali ga niko neće poslušati pošto to nije njegova jurisdikcija.

Mi kojima priroda posla to dozvoljava radimo od kuće. Oni čiji posao zahteva da budu na radnim mestima, nažalost ne mogu da rade od kuće. To su, naravno, ljudi koji i najmanje zarađuju, a bez kojih ne bi bilo hrane u samoposlugama niti lekova u apotekama. Deca imaju program nastave koji su prve nedelje karantina škole nazivale "distance learning", a sada ga zovu pravim imenom: "home learning". Poenta je u tome što nastavnici uglavnom samo šalju školske zadatke preko raznoraznih aplikacija, dok mi roditelji pomažemo, objašnjavamo, popravljamo i kontrolišemo decu u učenju i podnošenju urađenih zadataka. Dodaću da i urlamo, mi koji smo potekli iz zemalja gde se na decu još uvek zdravo urla. Ovde roditelji imaju pasivno agresivan pristup, dok mi Balkanci imamo aktivno agresivan pristup vaspitavanju dece. No, o tome sam verovatno već pisala. Da se vratim na koronu.

Dakle, Amerikanci su se odsekli od straha jer nisu navikli da ih nešto ili neko napadne. Amerika je ostrvo zaštićeno okeanima na istoku i zapadu i dvema prijateljski raspoloženim zemljama (da ne kažem pokrajnama) na severu i jugu. Genetsko pamćenje Amerikanaca ne sadrži sećanje na invaziju neprijateljske vojske ili napad zemlje suseda. Američko pamćenje je kratko kao i sama američka istorija tako da čak i da ima takvih događaja, Amerikanci ih se ne bi sećali. Amerikanci se osećaju kao da su nedodirljivi pa su samim tim u ogromnom strahu jer ih nešto napada, a pritom ne mogu da pošalju balističke rakete na to nešto.

Ono što mi je posebno interesantno je što se moji prijatelji, familija i poznanici iz Srbije šegače sa tekućom situacijom i izruguju se korona virusu isto kao što smo se humorom i inatom branili od rata i bombardovanja 90-tih i svih drugih bedaka pre i posle toga. Smejem se do suza kada gledam i čitam post-ove na Facebook-u, kada dobijem poruke preko Viber-a, Messenger-a i ostalih kanala komunikacije od mojih iz Srbije. Za to vreme su moji prijatelji Amerikanci veoma ozbiljni jer nemaju taj isti smisao za humor. Kada neko objavi nešto cinično, odmah ga poklope komentarima tipa "this is not funny, this is serious". Različiti mentaliteti imaju različite psihološke mehanizme odbrane koji umnogome zavise od onoga na šta su ljudi navikli i koja su im kolektivna sećanja.

Hoću da se pozabavim još jednom vrlo važnom temom a to je toalet papir. Da mi je neko pre, recimo, deset godina rekao da ću u Americi živeti u nestašici toalet papira, rekla bih mu da je lud. Dakle, u samoposlugama i drogerijama nema ni listića toalet papira. Nema ni salveta, ni kuhinjskih ubrusa, ni maramica za nos. Kako stigne takva roba u prodavnice, tako ovdašnji "fini" svet sve pokupuje da bi tri naredne generacije imale čime da brišu dupe, da izvinete. Možda se pokrivaju toalet papirom kada spavaju? Uopšte mi nije jasno šta će ljudima u kući toliki toalet papir. Jasno mi je zašto su zamrzivači sa polu-spremljenom hranom prazni, a hladnjaci sa mesom i povrćem puni. Amerikanci ne znaju da kuvaju. U redu je, mi koji znamo da kuvamo imamo sveže sastojke da spremimo ručak. Ali je potpuna enigma šta rade sa tolikim toalet papirom. Moj muž je pre par dana pozvao samoposlugu da bi saznao kada stiže taj misteriozni artikal. Rekli su mu da dođe u 7 ujutru i da ograničavaju količine koje jedan kupac može da kupi. Uspeo je da se dokopa toalet papira, a ja sam se osećala kao žena iz pećine čiji je muž ulovio muflona i dovukao ga da prehrani svoju porodicu i ostatak plemena.

Monday, January 20, 2020

Državljanstvo

Poslednji tekst na ovom blogu sam objavila 15. marta 2019. godine. Ubrzo posle toga sam ceo blog poslala na prinudni odmor. Onda sam ga vratila sa prinudnog odmora nešto pre Nove godine. Sredinom aprila sam podnela zahtev za američko državljanstvo na koje sam stekla pravo posle pet godina života u Americi na osnovu Green Card-a. Procedura je u suštini bila jednostavna i trajala je devet meseci. Kakve veze to ima sa mojim blogom? Procedura za državljanstvo uključuje podrobnu proveru podobnosti koju obavljaju FBI i verovatno još pokoja policijska institucija u ovoj zemlji. A oni od januara 2017. godine baš ne vole kada neko govori protiv blagodeti života u Americi. Možda sam paranoična, ali sam to uradila za svaki slučaj pošto ovde više nema istih građanskih sloboda koje su postojale ranije. Trump nije ljubitelj istih.

Kada čitam New York Times i Washington Post ili slušam National Public Radio, vratim se u atmosferu 90-tih u Srbiji sa izuzetkom rata u komšiluku. Ne pratim konzervativne, desničarske medije ali sam sigurna da je kod njih situacija još gora nego u ovim liberalnim koje pratim. Ono što Amerikanci zovu "bipartisanship" (slaganje i saradnja između dve političke partije), koja je tradicionalno dominirala na američkoj političkoj sceni do administracije Baraka Obame, više ne postoji. To je davno prošlo vreme. Republikanci i demokrate ne mogu više skoro ni oko čega da se slože, a posebno ne oko toga što radi Donald Tramp. Pritom je taj isti čovek u javni govor uveo ono što je na Balkanu već tradicija: negativna politička kampanja, uvrede na nivou desetogodišnjaka, prezir prema svemu što nije bele puti i muško. No, neću o politici.


Prednost državljanstva vidim u tome što se više neću plašiti da će me "drndati" na aerodromu kada se vraćam u Ameriku. Nikada mi se to nije desilo ali sam čula priče o tome kako ljude koji imaju Green Card zadrže po nekoliko sati da ih ispituju zašto su uopšte bilo gde putovali. Nažalost, to su najčešće ljudi koji nisu pripadnici bele rase. Druga prednost je što mogu da konkurišem za državne poslove - što više nikada neću uraditi. Jednom sam radila za američku državu ali je to bilo u Srbiji. Iako su državni poslovni odlično plaćeni i ceo paket je bolji od onog koji nude privatni i nevladin sektor, ne hvala. Treća prednost je što mogu da radim sa bilo koje lokacije u svetu ako je moj poslodavac fleksibilan, a sve više i više poslodavaca je fleksibilno.


Procedura dobijanja državljanstva nije bila komplikovana jer znam engleski i poznajem američki politički, ekonomski i društveni sistem. Osim popunjavanja formulara, podnošenja raznih dokumenata i komunikacije sa državnom agencijom koja procesuira državljanstvo, polaže se ispit iz engleskog jezika i takozvani "civics test". Kada mi neko kaže da treba da polažem engleski, ja mislim na semantiku, kondicional (I would have come if I had had time, na primer) i pisanje komplikovanih reči (thought vs. taught ili supercalifragilisticexpialidocious). Međutim, moj ispit se sastojao iz dve rečenice. Pročitala sam "Where does the President of the United States live?" i napisala "The President lives in the White House."


Civics test se sprema tako što se nauče odgovori na sto pitanja vezanih za američke političke institucije, državno i društveno uređenje i ekonomski i pravni sistem. Ovaj test mi nije bio težak teško pošto sam u toku specijalističkih studija samo to i učila, pisala radove i polagala ispite na te teme. Ali za ljude koji o tome skoro ništa ne znaju je prilično teško. Kažu da više od 70% rođenih Amerikanaca nikada ne bi položilo ovaj test.


Ceremonija dobijanja državljanstva se u Vašingtonu održava nekoliko puta godišnje u velikoj sudnici Okružnog suda. Sredinom januara sto dvadeset doseljenika iz 45 zemalja položilo je zakletvu i dobilo sertifikat o državljanstvu. Najveći broj ljudi je bio iz Etiopije, a ostali su bili uglavnom iz latino-američkih zemalja, Indije, Kine i nas četvoro iz Evrope. Tramp bi bio oduševljen kada bi to saznao, sigurna sam. Nekoliko ljudi je održalo kratke govore, a među njima čovek koji je direktor sektora za finansijski kriminal u Ministarstvu pravosuđa. On je ispričao kako su njegovi roditelji doseljenici koji su čistili sobe u nekom skupom hotelu u Majamiju, a on je pre izvesnog vremena bio glavni govornik na konferenciji u tom istom hotelu. Eto, to je ono što se zove "American dream" u današnje vreme.