Friday, August 28, 2015

Projekat "Život"

Život je čudna biljka. Ali život je daleko čudnija biljka u Evropi, Aziji i Africi nego u Americi. U Americi život je uglavnom dobro promišljen i mudro isplaniran projekat. Jednom skiciran životni projekat je ono čega se čovek u principu drži sa veoma malim odstupanjima. Naravno, u nacrtu životnog projekta ne mogu da se predvide i ukalkulišu situacije kao što su bolest, prirodne katastrofe, urušavanje berze, drastičan pad vrednosti nekretnina i slično. Ovakva dešavanja menjaju projekat u korenu ali se brzo odrede novi ciljevi i sredstva pomoću kojih se do tih ciljeva dolazi.

I dok u drugim delovima sveta ljudi uglavnom žive “kao deda uz goveda”, što bi rekla moja mama, i prepuštaju se sudbini, u Americi većina ljudi živi po unapred određenom šablonu koji je veoma sličan bez obzira na rasnu i etniču pripadnost. Među ljudima koji zaradjuju između 50 i 500 hiljada dolara godišnje, razlike u životnom stilu se uglavnom svode na školu koju pohađaju, kraj u kojem žive, kuću koju imaju ili otplaćuju, kola koja voze i mesta gde idu na odmor. Sve drugo uglavnom je uhodani i oprobani šablon koji se sastoji od školovanja u državnim ili privatnim školama, studiranja – uglavnom na kredit, zaposlenja, sklapanja braka, kupovine kuće na kredit, dobijanja 3-4 dece, napredovanja u poslu, školovanja i osamostaljivanja dece, otplaćivanja kredita za kuću i studije, odlaska u penziju, odlaska u dom za stare i zatvaranja projekta. Imam utisak da ljudi u drugim zemljama moraju mnogo više da improvizuju jer društvene okolnosti serviraju više nepredviđenih događaja, a vole i sami da zaljuljaju sopstveni brod ne bi li razbili monotoniju. U Americi ekonomske prilike i stabilnost diktiraju životni put. U drugim delovima sveta na životni put daleko više utiču društvene prilike.

Na primer, ovde se zna ko gde živi i ko gde pripada što se zasniva na isključivo ekonomskim faktorima, a ne na osnovu dedovine, običaja i navika. U centru grada, skoro po pravilu, u iznajmljenim stanovima žive mladi ljudi, mladi parovi, poslovni samotnjaci, a često i stariji ljudi čija su se deca osamostalila. U centru grada je bučno i zagađeno, nema mesta za parking, ima puno mesta za izlaske, škole nisu dobre, a često i nije baš bezbedno. U predgrađima i u mestima po obodu velikih gradova žive porodice u kućama sa dvorištima, gde je dobro snabdevanje, gde su dobre škole i gde je uglavnom bezbedno i mirno. Ako porodica ima dvoje dece i pristojne prihode, skoro je nemoguće da priušti sebi stan sa tri spavaće sobe u gradu. Takvi stanovi koštaju pet do deset puta više od kuća u predgrađu sa istim brojem soba, 2-3 kupatila, dvorištem i garažom. Dakle, u centru grada ćete retko naići na porodicu sa dvoje dece osim ako nisu u pitanju milioneri. Treba takođe uzeti u obzir činjenicu da u mnogim državama porodica sa dvoje dece mora da ima najmanje dve spavaće sobe. Ovo je regulisano zakonom tako da četvoročlana porodica ne može da iznajmi ili kupi životni prostor sa jednom spavaćom sobom što je u drugim delovima sveta sasvim prihvatljivo.

U Americi mladi ljudi veoma rano znaju šta žele i isplaniraju čime će se baviti. Obrazovni sistem nudi im fantastičan, ogroman izbor usko specijalizovanih studijskih programa. U poslednje dve decenije postalo je uobičajeno da studenti osnovnih ili master studija stažiraju u državnim institucijama, neprofitnim organizacijama i u firmama kako bi stekli iskustvo neophodno za dobijanje prvog plaćenog posla. Za poslodavce ovo je idealan način da dođu do visoko obrazovanih, sposobnih, mladih ljudi koje ne moraju da plaćaju. Dakle, mladi ljudi u svoj životni projekat uključuju i fazu stažiranja.

Svakako da u Americi ima “slobodnih životnih umetnika” koji žive nekonvencionalnim životom, idu neistraženim stazama i nemaju svoj unapred zacrtani projekat. Međutim, čak i oni imaju nekakav okvirni plan, posebno u poslovnom smislu.

Neko bi sada pomislio da je Amerika zaista zemlja u kojoj baš svako ostvari svoj životni projekat. To je utisak koji sam ja stekla, ali ako bismo pogledali činjenice, zaključili bismo nešto sasvim suprotno. Amerika je jedna od zemalja sa najvišim bruto nacionalnim proizvodom (GDP) po stanovniku u svetu i to je ono što govori u prilog ekonomije i ekonomske stabilnosti. Pored ovog, postoji jos mnogo pokazatelja ekonomske moći koje ne bih da analiziram jer nisam dovoljno stručna. Međutim, Amerika, među razvijenim zemljama, ima najgori i najskuplji zdravstveni sektor, uključujući i veoma lošu, čak nepostojeću, zdravstvenu zaštitu. Ovde bih pomenula i to da u Americi ne postoji porodiljsko odsustvo. Žene imaju pravo na 12 nedelja odsustva sa posla zbog rođenja deteta, a u ovu svrhu koriste svoj zarađeni godišnji odmor, bolovanje i neplaćeno odsustvo. Kad je zdravlje u pitanju, više od 65% ljudi u Americi je gojazno, a gojaznost sa sobom nosi bolest.

Prosečan dug na kreditnim karticama po domaćinstvu je 17,5 hiljada dolara. Dug po domaćinstvu na hipoteharnim kreditima je 156 hiljada dolara, a na kreditima za studije dug je 33 hiljade dolara Nije baš sve tako ružičasto i ne može se baš sve tako dobro isplanirati. Međutim, stvar je upravo u planiranju životnog projekta, a ne u krajnjem ishodu. Da su moji roditelji planirali, umesto što su živeli na socijalističkom oblaku od sapunice, i da su me naučili da planiram svoj život, možda bih ja danas bila daleko uspešnija. A da li bih bila i srećnija?