Monday, November 7, 2016

Male razlike

Dok sam posećivala Ameriku turistički ili poslovno nisam primećivala male kulturološke razlike koje nemaju skoro nikakav značaj u širem smislu međusobnog razumevanja ili nerazumevanja različitih kultura i nacija, ali meni predstavljaju interesantne vinjete mog života u Americi. Te male razlike nemaju uticaj na mene, moju porodicu ili posao, ali kao osoba koja voli da analizira ljude, njihove navike i korene tih navika, ne mogu da ih ne primetim.

Etikecija za stolom - Većina Amerikanaca ne koristi viljušku i nož tokom celog obroka. Hrana na tanjiru se iseče pomoću viljuške i noža, nož se odloži, viljuška se prebaci u desnu ruku i njome se uzima hrana, a leva ruka se spusti u krilo ispod stola. Amerikanci retko jedu sa viljuškom u levoj ruci dok nož koriste za sečenje mesa ili druge hrane sukcesivno i za stavljanje hrane na viljušku. Moj tata koji je mladost proveo gledajući kaubojske filmove i primetio način na koji Amerikanci jedu, često se šalio da oni ispod stola drže pištolj da mogu da pripucaju u slučaju opasnosti.

Higijenske navike - Amerika je antiseptična zemlja i ljudi se veoma plaše bakterija i zaraze. Svi nose male flašice sa dezinfencionim gelom koji redovno nanose na ruke. Trude se da se što manje drže za gelendere i ostale šipke u javnom prevozu. Kada kijaju ili kašlju to čine u unutrašnju stranu lakta, odnosno u rukav, a ne u šaku kao mnoge druge nacije. Ovo potpuno ima smisla jer ako kinem u šaku i uhvatim se za nešto ili se rukujem sa nekim, bacili mogu da pređu na neki predmet ili drugu osobu. Doduše, ne znam koliko dugo bacili mogu da prežive na vazduhu, pa ne znam da li ovo ima naučno opravdanje.

Međutim, postoje neke kontradiktornosti kada je u pitanju higijena. Često se mogu videti muškarci kako celom šakom hvataju cipelu odozdo dok drže muški prekrštene noge. Žene u istoj torbi nose cipele (koje nisu u kesi), kutiju sa ručkom, šal i torbicu sa šminkom, a tašnu po pravilu drže na podu. Takođe sam mnogo puta videla da ljudi stave tanjir sa hranom ili šolju sa kafom na pod kada u blizini nemaju sto. Moja kćerka u školi mnogo više sedi na podu nego za stolom (klasične klupe ne postoje) i rekla mi je da pre nego što ručaju ne moraju da idu da operu ruke.

Golotinja na ulici – Ne mislim na ljude kako skaredno trče obnaženi po ulici nego na ljude koji su po pravilu obučeni kao da je 10 do 20 stepeni toplije nego što jeste. Žene ne nose najlon čarape uopšte nego idu golih nogu čak i kada je temperatura ispod nule. Deca su obično mnogo slabije obučena od roditelja. Pre par dana sam videla devojčicu u letnjoj haljinici bez rukava, na bosim nogama Crocs-ice, a bilo je 10 stepeni i duvao je jak vetar. Doduše, sijalo je sunce. Zimi gledam ljude kako se tresu od hladnoće sa glavom uvučenom između ramena i uopšte mi nije jasno zašto vole da im bude hladno.

Tabletomanija – Amerika je jedna od zemalja sa najvećom potrošnjom lekova protiv bolova u svetu. Ako ne i prva u svetu. Amerikanci piju lekove za svaku postojeću i moguću boljku. Moje mlade koleginice od po 25 godina popiju šaku lekova i vitamina onog momenta kada počnu da šmrču zbog virusa ili možda zbog toga što u sred zime dolaze na posao u kupaćem kostimu i japankama. Međutim, konzumiranje velikih količina lekova možda i ima smisla jer se i pored obnaženosti ne razboljevaju onoliko koliko bih pretpostavila. Imam utisak da ljudi piju velike količine lekova protiv bolova, za spavanje, za buđenje, za varenje, protiv depresije, itd. zato što ne mogu da podnesu ni najmanju količinu bola ili patnje. Ovde niko ne govori o tome kako je proveo neprospavanu noć (tras lek za spavanje) ili o bolu u krstima (zvek lek protiv kostobolje). Dakle, nema Jeremija.

Pokloni – Kada nekome odnesete poklon za rođendan, godišnjicu, naselje i slično, slavljenici nikada neće otvoriti poklon pred vama i pokazati bilo kakvu reakciju. Poklon se uzme od gosta i skloni se na stranu. Vrlo često ćete posle proslave dobiti zahvalnicu poštom ili u vidu email-a. Međutim, niko ne komentariše poklon koji je dobio/-la. U početku mi je to bilo baš čudno i osećala sam se kao da nisam ništa ni poklonila, ali sada sam se navikla pa mi je sasvim svejedno da li se nekome dopao poklon.

****Ovaj blog ima naziv “Moj život u Americi”. U njemu su izneti lični stavovi i mišljenje autorke bloga. Ovaj blog ne predstavlja forum za iznošenje suprotstavljenih stavova i uverenja. Unapred se izvinjavam ako se neko nađe pogođen bilo čime što je ovde napisano. Sve što pročitate, pročitali ste na sopstveni rizik.